Ivanović: Danas se sve svelo na brzu, retko proverenu vest
U savremenom svetu, mediji igraju nezamenjivu ulogu u oblikovanju javnog mnjenja, informisanju, edukaciji i zabavi.
Međutim, u praksi, često se susrećemo sa pojavom senzacionalizma – stilom izveštavanja koji preuveličava ili dramatizuje događaje radi privlačenja pažnje. Ovaj fenomen postaje sve prisutniji u lokalnim medijima, uključujući i Leskovac, gde konkurencija, ekonomski pritisci i nedostatak etičkih standarda često dovode do preteranog fokusa na senzacionalistički sadržaj. Senzacionalizam ima dalekosežne posledice, kako na percepciju javnosti, tako i na živote pojedinaca koji su direktno pogođeni.
U eri preplavljene informacijama, mediji imaju nezamenjivu ulogu u formiranju javnog mnjenja. U opsežnom intervjuu za naš portal, dugogodišnja novinarka Milica Ivanović, koja godinama radi na istraživačkim temama, detaljno analizira medijsku scenu Leskovca, njene specifičnosti, izazove i promene u odnosu na raniji period.
„Medijska slika Leskovca je raznovrsna, ako se gleda po njihovom broju – od tri televizije, preko jednog radija, jednog nedeljnika do dvanaest portala“, navodi sagovornica. „Sve ih spaja jedna nit – redovno praćenje konferencija za novinare opozicionih stranaka i grupa građana, kao i objavljivanje saopštenja, ali selektivno u većini medija, tamo gde ne treba direktno prozvati lokalnu vlast.“
Osvrt na današnje medije u odnosu na period pre digitalizacije otkriva značajne promene:
„Pre svega, svi mediji su privatizovani, a nije otvorena nijedna nova televizija u odnosu na raniji period, dok je gradski radio ugašen. Iako po pitanju slobode, cenzure i autocenzure nema velikih razlika u odnosu na pre trideset godina, novinari iz tog perioda bili su obrazovaniji, medijski sadržaji jezgrovitiji, analitičniji i u njima su bili zastupljeni svi žanrovi. Novinar je tada bio ličnost – uvažavana u društvu.“
Dalje objašnjava:
„Danas se sve svelo na brzu, retko proverenu vest. Izostaje druga strana, novinari se oslanjaju na dojave čitalaca i neimenovane izvore, što omogućava manipulaciju javnim mnjenjem. Novinari su nekada u Leskovcu imali svoje udruženje, koje je podrazumevalo istinsko druženje, pomoć mladim novinarima i jedinstvo.
Danas ovde vlada velika podela u smislu otuđenosti, ogovaranja, podmetanja i trke ko će biti bliži vlastima, a razlog leži u dugogodišnjoj borbi za sufinansirajuća sredstva. Od lojalnosti vlastima zavisi i visina novca koji se dobija na konkursima.
Grad Leskovac za medije izdvaja 50 miliona dinara, a od te sume, za razliku od Vranja i Niša, koji ni dinar ne izdvajaju za medije iz regiona, Leskovac izdvaja petinu za medije sa juga Srbije – što smatram ispravnim. Mnogi novinari nemaju dovoljno znanja i obrazovanja, pa se stiče utisak da su tu jer nisu imali – gde.
I, između ostalog, zbog toga je danas upitan ugled i poštovanje novinara, ali i uticaj medija, sa retkim izuzecima.“
Kada je reč o senzacionalizmu, naša sagovornica ističe:
„Sem jednog portala, leskovački mediji nisu senzacionalistički ni tabloidni. Nažalost, prosečno obrazovanog čitaoca privlači senzacionalizam. On ne proverava tačnost informacije – prima je kao istinu, i ta „istina“ postaje njegova realnost.“
Ipak, naglašava postojanje pozitivnih primera:
„Srećom, postoje i mediji, poput Jugmedie i još jednog portala, koji plasiraju objektivne informacije, gde je druga strana uvek zastupljena i gde se pojedincu, koji se upleo u teško razumljive administrativne probleme, poklanja pažnja. Posebno su bitne socijalne teme. Neguju se i žanrovi poput reportaže, analitičkog i istraživačkog članka, kolumne, putopisa i drugih.“
Na pitanje kako se Jugmedia bori protiv senzacionalizma, odgovor je jasan:
„Jednostavno. Još na početku rada, 2011. godine, usvojeno je pravilo: izveštavanje bez senzacionalizma. To je naš interni kodeks, kojeg mora da se pridržava svaki novi član redakcije. Posebno se vodi računa o naslovima – diskutuje se i dogovara da naslov odražava suštinu teksta, a da u njemu nema reči namenjenih klikovima.“
O finansijskoj situaciji i borbi za klikove,Ivanovićeva iznosi svoje viđenje:
„O tome mogu da govorim samo iz ugla Jugmedie. Iako poslednjih godina naš portal veoma loše prolazi na konkursima za sufinansiranje medija, mi i dalje radimo profesionalno. Ako se tako radi – ako ste brzi u plasiranju informacija, ali bez senzacije i sa proverenim informacijama – vaš ugled je u sigurnim rukama.
Ako svima poklanjate istu pažnju, čujete vapaj pojedinca koga melje sistem, i ako rad predstavnika lokalne vlasti pratite objektivno, bez glorifikovanja, vi ostajete dosledni profesiji, koja je za nas, ipak, časna. Tako se održava kredibilitet medija, pa ne izostaju reklame i promotivni tekstovi koji čine veći deo našeg skromnog budžeta.“
Kada je reč o medijima i novinarima koji mogu poslužiti kao primer dobre prakse, stav naše sagovornice je jasan:
„Kao novinar koji je radio za velike, domaće i strane medije, razumem razloge, ali ne odobravam udvorištvo bilo kojoj vlasti ili opoziciji. Kao koleginica, nikada ne dajem savete ako nisam pitana i nikada ne kritikujem, niti govorim negativno o onima za koje mislim da su zalutali u novinarstvo. Nema medija u Leskovcu na koji bi trebalo da se ugledamo, a bilo bi pretenziozno da pominjem onaj čija sam urednica. Nema ni novinara ni novinarki bez profesionalnih mana – idealnih nema. To je moj lični stav.“
Ipak, ističe jedan pozitivan primer:
„Ja sam, na primer, ponosna na svoju mladu zamenicu Emiliju Mladenović, kojoj je profesionalnost neka vrsta Biblije.“
Zaključno, medijska slika Leskovca je kompleksna, obeležena istorijskim promenama i savremenim izazovima.
Dok senzacionalizam i borba za klikove predstavljaju značajan pritisak, postoje mediji poput Jugmedie koji neguju profesionalnost i objektivnost, postavljajući time visoke standarde za budućnost novinarstva u regionu.
“Ovaj medijski sadržaj sufinansiran je od strane Grada Leskovca. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva“